Zavaravati se pričom o idealnom sustavu školovanja bilo bi veliko gubljenje vremena, jer idealno nažalost ne postoji. Najsavršenija zamjena idealnom je iskreno. Samo iskrenom željom možemo mijenjati sustav, ali nažalost kod nas tog iskrenog nema u dovoljnim količinama.
Stoga smo odlučili u ciklusu tekstova progovoriti o različitim sustavima školovanja koja svoju djecu iskreno uče sustavu vrijednosti. Jedan od njih, možda najistaknutiji po pitanju discipline, suosjećanja, poštenja i odgovornosti je japanski sustav školovanja, pa donosimo par rečenica iz knjige “The Mind of the Strategist – The Art of Japanese Business”, japanskog autora Kenichija Ohmaea koji otkriva i sustav vrijednosti i način rada unutar školskog sustava.
„U japanskom vrtiću odgajatelji su usredotočeni većinom na dvije stvari: djecu odgajaju kako učiti i kako se igrati s ostalom djecom. Vjeruje se kako su to najkorisnije vještine koje će trebati u svom životu. Djecu ne uče ni čitati ni pisati, ni zbrajati ni oduzimati. Japanski obrazovni sustav se, kao i u ostalim zemljama, nastavlja na predškolsko obrazovanje. On također ima dvije zanimljive karakteristike. To su poticanje harmonije grupe i svojevrsno obeshrabrivanje nadarenih. Poticanje harmonije grupe objašnjava djeci koliku pozornost valja posvetiti osobinama kao što su strpljivost, prihvaćanje postojanja drugačijeg razmišljanja, tolerancija, otvorenost, te davanje prednosti kolektivnim ciljevima nad osobnim. Djecu se odgaja kako su njihovi osobni ciljevi komplementarni s kolektivnim ciljevima i kako će dugoročno biti ostvareni jedino ako su ostvareni i kolektivni ciljevi. Vjerujem kako će obeshrabrivanje nadarenih dobrim dijelom šokirati čitatelja u Hrvatskoj, jer zadire u uvriježeno mišljenje kako nadarenu djecu treba izdvojiti u posebne razrede, jer ostala djeca smetaju u razvijanju njihovih potencijala. U Japanu nije moguće preskakati razrede ili pohađati posebne programe, bez obzira koliko dijete bilo nadareno. Japanski obrazovni sustav vjeruje kako je za nadareno dijete korisnije naučiti kako raditi u timu na opće zadovoljstvo i na opću korist, nego naučiti što više podataka u što kraćem vremenu. Zbog toga se od nadarene djece očekuje pomaganje ostaloj djeci, pogotovo onoj kojoj svladavanje gradiva ide nešto teže. Time im se odmalena, kontinuirano, vježbaju komunikacijske sposobnosti, uči ih se kako prenositi svoje znanje i kako pomagati drugima. Treba primijetiti kako će im baš te vještine, kao potencijalnim budućim menadžerima, najviše koristiti.“
Čudi li nas sada japanska preciznost, odgovornost i uvažavanje?